0
0
Ponekad nas najdublje životne lekcije pronađu u najjednostavnijim trenucima. Sjedim na klupi u parku, okružen dječjim smijehom i toplinom jesenskog dana, kada mi priđe nepoznat mladić i pita može li sjesti. Bez oklijevanja mu kažem da je dobrodošao.
Ubrzo saznajem da smo išli zajedno u osnovnu školu. Njegovo odvajanje u drugu školu nije bilo zbog sposobnosti, već zbog stereotipa i predrasuda prema njegovoj zajednici. Taj susret otvara pitanje koliko društvo i danas ograničava pojedince zbog nepravde i stereotipa.
Dok razgovaramo, dijeli svoju priču o odrastanju ispunjenom predrasudama, ali i o upornosti i vjeri u bolje sutra. Njegova skromnost i tihi ponos pokazuju da hrabrost nije u položaju ili privilegiji, nego u unutrašnjoj volji da se izborimo sa životom.
Nažalost, diskriminacija i nejednak tretman manjinskih grupa i dalje postoje. Njegove riječi podsjećaju nas da svako od nas ima odgovornost širiti razumijevanje i podršku, a ne osudu. Male, iskrene geste solidarnosti mogu postati mostovi u društvu podjela.
Na kraju mi kaže:
“Život nije uvijek lak, ali uvijek postoji način da se izborimo za ono što želimo.”
Sunce zalazi, park se smiruje, a ja odlazim promijenjen. Svaka osoba nosi svoju priču, vrijednu poštovanja i razumijevanja. Hrabrost nije odsustvo straha, nego odluka da idemo naprijed uprkos njemu. Promjena počinje kada odlučimo gledati srcem, a ne predrasudama.
