0
0
Saborski zastupnik Stipo Mlinarić Ćipe, u susret obilježavanju 30. godišnjice pada grada, objavio je nekoliko statusa, pravih malih eseja, u kojima iz prve ruke prenosi svoja sjećanja na posljednje herojske dane Vukovara prije nego što je pao u ruke četnika i JNA. Ovo je njegov današnji status, u kom se prisjeća konačnog pada.
Kako smo na koncu pali…
Palež, razaranje, očaj i smrad paljevine se miješaju vukovarskim ulicama. Ptice su davno nestale, stabla izginula, kuće su se predale. Još su ostali civili, branitelji i zvijeri.
Oko podneva ostaci Turbo voda dolaze u kombinat Borovo s ostalim braniteljima s kojima smo proveli zadnjih par paklenih dana. Neopisiv košmar u glavi. Znaš dobro da smo mi zadnji koji ulaze u tvornicu. Sada samo četnici mogu naići, i to je to. Obrana više ne postoji. Prizor kao iz apokaliptičkih filmova. Masa ljudi koja nešto iščekuje a sama dobro zna da ništa više ne može dobro dočekati. I u tom očaju najednom kolaju dezinformacije da će netko organizirati neki konvoj po Dunavu i evakuirati civile. Ali svaku nadu će pokopati zlikovci koji dolaze.
Mi iz Turba se još držimo koliko toliko zajedno. Susrećemo dosta poznatih lica, boraca s drugih punktova. Svako malo jedni druge pitamo ista pitanja: “što ćemo; hoćemo se predati ili u proboj?” Civili sanjaju svoje nerealne snove, a mi branitelji svoje. Sve do samog kraja…
Gledamo to mnoštvo ljudi pred nama u kompleksu kombinata Borovo koje smo skupili po podrumima – i tako ih spasili od sigurne smrti. Grad je razrušen, i još uvijek gori. Ali upornim nagovaranjem spasili smo tisuće ljudi. To je razlog zbog koje nam je lakše prihvatiti da se grad pretvara u ruševinu. Spasili smo ljude. A oni su grad, kako je znao govoriti Siniša Glavašević. To su oni koje ćete uskoro na snimkama vidjeti kako ustrašeni gaze po krhotinama dok izlaze iz grada sa svežnjevima i vrećicama u rukama. Sada su još ovdje, posve ustrašeni. Na licima im se može iščitati nevjerica, strah, tuga, bol. A u mnoštvu ustrašenih, s drugačijim izrazima lica da se razaznati i neke koji radosno iščekuju naše krvnike, i koji će se doskora okrenuti protiv nas, premda im baš nitko ništa nije učinio nažao.
Zgrada obućare kombinata Borovo je prepuna. Ljudi su poslagani kao sardine u konzervi, vode i hrane nema, nedostaje i zraka pa je jako zagušljivo, ali ipak je sve izuzetno tiho. Ovdje je i puno male djece. Ali, plač se ne čuje. Strašno je slušati ustrašenu djecu kako se boje i plaču, ali daleko je strašnije gledati ih kako ustrašeno šute. Valjda su i oni shvatili da se njihov plač ne čuje od grmljavine granata koja traje mjesecima, i da je zlo toliko bešćutno da plač ne može smekšati srca onih s druge strane. Njihov male prestrašene oči gledaju kroz vas, i u daljini traže tu zvijer koja će doći po njih.
Ovako sabrani, svi oni ipak imaju velike šanse preživjeti. Ali, mi branitelji, daleko manje. Stoga svaki od branitelja još uvijek prebira što poduzeti ovih posljednjih sati. Robo je s tim bio načisto već odavno. Znao je da nema šanse da bi preživio zarobljavanje, i da bi on srbočetničkom okupatoru bio poseban trofej. Stoga je njegova opcija od samog početka kraja bila proboj, makar i uz najmanje izglede. Stoga ovdje Robe više nema s nama. Mi ostali malo kalkuliramo i procjenjujemo gdje su nam bolji izgledi. Nama se za proboj još uvijek ne ukazuje baš nikakva imalo ozbiljnija šansa, ali mi se ipak još uvijek ne planiramo predati.
Nedaleko od kombinata Borovo u kojem smo se sabrali, nekih stotinjak metara, nalazi se Borovo Commerce u kojem je sve vrijeme bila smještena pričuvna bolnica. Odnosno, više je to stacionar za ranjene branitelje koji su bili obrađeni u Vukovarskoj bolnici dok smo još do nje mogli doći, a u Commerce bi ih dovozili kad im život više nije bio u opasnosti, kako bi u Bolnici bilo više mjesta. U Commerceu je tako bilo oko 500-600 ljudi s lakšim i težim ranama, neki na metalnim krevetima, a mnogi po podu na ležaje napravljene od deka. A o njima su brinula dva tri doktora opće prakse i par medicinskih sestara koji su imali zadaću u biti samo previjati rane i tješiti ranjene, i nisu imali nikakvih bolničkih aparata niti instrumenata. A pred sam kraj nisu imali niti čistih zavoja. Stoga se zadnjih desetak dana, otkako smo bilo odsječeni od Vukovara, umiralo i od običnog prostrjela jer u Commerceu nisu imali s čim ni pokrpati venu. To je braniteljima u posljednjim bio dodatni psihički pritisak u očajničkim borbama.
Na zgradi Commercea je na vidljivom mjestu bila istaknuta velika zastava s crvenim križem kao oznaka da su tu ranjenici i bolesnici. To obilježavanja objekata bolnice trebalo je poslužiti tome da je okupator poštedi granatiranja. Međutim, sve vrijeme gađali su je kao i sve druge zgrade i kuće u naselju. Ali, za kraj, sad posljednjih sati upravo kreće precizna kanonada po njoj. Na sto metara od nas gledamo kako se zgrada u čijemu podrumu leže naši ranjenici, ruši kat po kat. Iz blizine je tuku dva tenka, precizno rušeći konstrukciju, i postupno je ruše. A potom, kako bi ubrzali rušenje, ispaljuju na ovu bolnicu zapaljive granate i uspijevaju zapaliti treći kat na kojemu je bilo skladište gotove obuće. Uskoro se zgrada pretvara u ogromnu buktinju. A potom se u buktinji požara ruši kat po kat, uz silnu buku betonskih ploča koje se urušavaju. Gledamo nemoćni i zaprepašteni, jer znamo da je podrum pun ranjenika i civila među kojima su bili i naši iz Turba Miro i Jankus i još puno prijatelja. Ali ne možemo ništa napraviti. Totalna frustracija od nemoć.
U tom trenutku dok gledamo kako se zgrada Commercea ruši sva u plamenu dolazi neki stariji čovjek s bijelom zastavom na štapu iz pravca Commercea. Kaže nam da ga šalje JNA i da nam nude da mi idemo gasiti Commerce i izvući svoje ranjenike iz podruma, a JNA će se povući 200 metara od zgrade. Samo je uvjet da moramo izaći bez naoružanja. Naravno vijest se proširila dvorištem tvornice doslovno u minuti i branitelji ostavljaju svoje puške i kreću prema zgradi. Od Turbo ekipe se u tom trenutku zatičemo Jugec, Mauzer, Pop, Brekalo i ja i bez previše razmišljanja ostavljamo puške i trk prema Commerceu da pomognemo. Ali nakon izlaska iz tvornice iza prvoga zida ružne crne face s puškama uperenim u nas i pokazivanjem rukama da požurimo naprijed i da ne pomišljamo da se vratimo jer će početi pucati. Totalni šok i nevjerica. Eto, to je dakle naš kraj. Kako lako padosmo.
Čovjek se nikada ne može pripremiti za tako bezdušno. Zlo čovjeka uvijek iznenadi svojom bezdušnošću. Naivno smo poletjeli i povjerovali ljudskom šljamu u dogovor da će se povući 200 metara i da idemo pomoći svojim ranjenim prijateljima, a sada je nama trebala pomoć. Pomoć nekog jačeg. Još je samo on ostao, da nas iščupa iz kandži zvijeri koja nas ugrabi u svoje zle kandže. Dragi Bog, i mi, sada posve bespomoćni.
Mislim da je toga 19.11. poslijepodne na tu njihovu prevaru izašlo oko 500 branitelja i civila iz tvornice koji su se zatekli u tom trenu u dvorištu, ostalo je još nekih 2000 ljudi u zgradi obućare koja će se predati 20.11. ujutro.
Sad kreće naša kalvarija. Nezamislivo teška, duga i strašna.
Objava “KAKO SMO NA KONCU PALI”: svjedočanstvo iz prve ruke Stipe Mlinarića ususret obljetnici pada Vukovara o pojavila se prvi puta na Portal Priznajem.
