0
0
Na toj zabavi nije bilo ničega što bi, barem tada, upalilo alarm u meni. Muzika, smijeh, poznata lica, opuštena atmosfera. Moja supruga je razgovarala s jednim našim poznanikom, smijala se, bila duhovita, pomalo koketna. Vidio sam to. Bio sam tu. I nisam imao problem s tim.
Naš odnos je oduvijek bio zasnovan na povjerenju i otvorenosti. Flert, šala, bezazlena pažnja — to nikada nije bilo zabranjeno. Vjerovao sam joj. Vjerovao sam nama.
I zato sam tu noć zaboravio već sutradan.
Ili sam barem mislio da jesam.
Godinu dana kasnije, u potpuno običnom trenutku, bez svađe, bez pritiska, sjeli smo i razgovarali. Tada mi je rekla nešto što me zateklo nespremnog.
Ispričala mi je da su se ona i taj isti poznanik, nakon te zabave, dopisivali nekoliko puta. Ne često. Četiri ili pet poruka u razmaku od mjeseci. Pitanja tipa: Kako si? Šta radiš? Kako ide život? Ništa što bi, sama po sebi, bilo dramatično.
Ali onda je došao trenutak koji je promijenio sve.
Tokom posljednje razmjene poruka, on joj je priznao da gaji osjećaje prema njoj. Da mu nije sve bilo samo bezazleno. Da mu je značila više nego što bi smjela.
Rekla mi je da je tada prekinula svaki kontakt. Odmah. Bez oklijevanja. Nisu se viđali. U to sam siguran.
Ipak, dok mi je to govorila, osjećao sam kako mi se nešto u grudima steže.
Ne zbog flerta.
Ne zbog poruka.
Ne čak ni zbog njegovog priznanja.
Već zbog jedne jedine stvari — što sam to saznao tek godinu dana kasnije.
Da mi je tada rekla da su se čuli, rekao bih da je u redu. Da mi je odmah rekla da joj je izjavio ljubav, znao bih da je postupila ispravno. Povjerenje bi ostalo netaknuto.
Ovako, osjećaj je bio drugačiji. Kao da je istina čučala negdje između nas, tiha i strpljiva, čekajući pravi trenutak da izađe — i tada me pogodi jače nego što bi ikada mogla na početku.
Ona se kaje. Vidim to. Ne traži opravdanja. Ne umanjuje moju bol. Zna da je pogriješila time što je prećutala.
A ja?
Ja sam izgubljen.
Ne znam kako se ponovo gradi povjerenje kad se ne sruši bukom, već tišinom. Kad nema izdaje u klasičnom smislu, ali postoji osjećaj da nisi bio uključen u istinu koja se tebe tiče.
Najviše me boli spoznaja da nije mislila da moram znati. Da je odlučila umjesto mene šta je „nevažno“.
Sada stojim na raskrsnici između razuma i osjećaja. Između onoga što znam o njoj — i onoga što sada osjećam u sebi.
Ne pitam se da li me je prevarila.
Pitam se da li još mogu vjerovati.
A to je pitanje na koje još nemam odgovor.
