Ako ste se pitali zašto ponekad vidite blijede mrlje, niste jedini. Iz Muzeja u Londonu ističu kako je ovo popularna tema i da dosta djevojaka i žena ne zna uzrok.
S obzirom na popularnost ove teme, čini se da je ovo propust u obrazovanju ljudi koji treba ispraviti.
– Zaista nas nisu ništa naučili o našim tijelima, to je stvarno nepravedno. Ostavili su nas da puno toga naučimo i shvatimo sami. Najčešće nas to na kraju pojede iznutra jer se bojimo da s nama nešto nije u redu, ali nam je previše neugodno govoriti o tome – bio je jedan od komentara.
Mnogi su naglasili da su se osjećali neugodno zbog ovoga ili su mislili da je to znak da nešto nije u redu, ali, kako ističu iz Muzeja koji se bavi ovom temom to je potpuno normalno.
– Dobijamo puno povratnih informacija od ljudi koji nisu znali da se to događa ili zašto se to događa. Blijede mrlje na nisu znak prljavštine ili loše higijene, to je nešto što se događa kada kisel0st potpuno zdrave ženske stvari provede vreme u kontaktu s tkaninom, a to je posebno primijetno na tamnijim tkaninama – objasnili su iz muzeja.
Nivo kiselosti varira tokom života, obično oko 3,8 – 4,5 pH u godinama kada imate one crvene dane, a nešto iznad prije puberteta i nakon m. pauze.
– Ovaj se iscedak povećava tokom onih “crvenih” dana ili trudnoće zbog povećanja cervikalne sluzi – dodao je dr. Alex Eskander.
– U svijetu u kojem se o tome ne govori puno, nije iznenađenje što niko te podatke ne prenosi u školi ili kod kuće, jer ni mnogi odgajatelji, roditelji, pa čak i zdravstveni radnici ne znaju ove činjenice – zaključila je Zoe Williams iz muzeja za IFLScience.
(srbijadanas.com)
BONUS:
Poučna priča: Dječak koji je putovao vozom sam
Roditelji su Martina svake godine tokom ljetnjeg raspusta odvodili kod bake i sljedećeg dana se vozom vraćali kući.
Jednog dana dječak kaže roditeljima: ”Sad sam već dosta veliki, šta kažete da ove godine idem sam kod bake?
“Nakon kraće diskusije, roditelji su se složili. Stajali su na peronu, mahali i davali mu posljednje savjete, a Martin je mislio: ”Znam, rekli ste mi to sto puta …! ”
Pred sam polazak otac ga je zagrlio i šapnuo mu: ”Sine moj, ako se iznenada osjećaš loše ili uplašeno, ovo je za tebe! ” i stavio mu nešto u džep.
Prvi put u životu je dječak sjedio sam u vozu, bez roditelja … Posmatrao je kroz prozor pejzaž, nepoznate ljude koji su se gurali, pravili buku, dolazili i izlazili iz kupea, konduktera koji ga pitao da li je sam … Čak mu se činilo da ga jedan čovjek tužno gleda …
Tako se dječak osjećao sve više i više nelagodno …
Čak je počeo da se plaši. Pognuo je glavu, stisnuo se u ćošak sedišta, suze su mu potekle na oči. U tom trenutku se sjetio da mu je otac nešto stavio u džep.
Drhtavom rukom potražio je ceduljicu i otvorio je: ′ Sine moj, ja sam tu, u posljednjem vagonu … ” Tako je i u životu … Moramo pustiti svoju djecu da odu i vjerujemo im … Ali uvijek treba da budemo tu negdje, u posljednjem vagonu, da znaju to i da se ne plaše …
(Autor nepoznat)
