STIPO MLINARIĆ o svojoj najvećoj životnoj dilemi: “Trebam li zapaliti rodnu kuću ili ipak ne?”

Stipo Mlinarić Ćipe, saborski zastupnik domovinskog pokreta, podijelio je danas na Facebooku uspomene na pad grada.

“Pad grada je sada sasvim izvjestan. Osjetim to cijelim svojim bićem. Pitanje je koliko ćemo se još uspjeti braniti i samo je pitanje dana kada ćemo krenuti u povlačenje.

Prolazim kroz svoju Novoselsku ulicu. Tu mi je rodna kuća, tu sam odrastao. Iako je moja ulica bila svega kilometar od položaja Turbo voda nisam dugo navraćao. Ne znam što će me unutra zateći.

Lagano otvaram kapiju koja polagano škripi. U trenu me obuzimaju emocije. Gledam razbacane crjepove po dvorištu, pogled mi bježi na moju šljivu koja iako ranjena od gelera i dalje ponosno stoji. Ulazim u kuću i nekako se osjećam kao stranac, mjesecima nisam prespavao u njoj. Stvari u njoj su donekle očuvane. Pogled mi bježi na slike koje i dalje stoje na mjestu gdje smo ih ostavili, pričaju priču o sretnoj obitelji kakva smo bili do prije ovoga prokletoga rata. Glazbena linija koju smo imali u dnevnom boravku i dalje je očuvana te u meni budi neki osjećaj sreće jer me podsjetila na sretne trenutke u kojima se u mojoj kući puštala glazba te je prevladavao smijeh, a ne pucnjava i granate.

Ponovno izlazim na dvorište i tako se zateknem u razmišljanju. U tim trenutcima opraštao sam se od kuće, a zapravo i od života. Odlazim do garaže i tamo ugledam 6 buradi nafte. Pošto smo se zimi grijali na naftu tako je otac i za ovu prokletu godinu pripremio naftu kako bi se grijali. Buradi su bile pune nafte te u sam u trenutku skinuo svoj kalašnjikov s ramena i uperio ga u njih. Trebam li pucati u burad pa kada se nafta razlije zapaliti kuću? Kaos je prevladavao u mojoj glavi. Četnici su blizu, kraj je blizu i pitanje je dana kada će četnici zakoračiti u moju kuću, u moje dvorište. U trenutku su mi prošle slike cijelog mog djetinjstva koje sam proveo u toj kući. Puno je tu bilo smijeha i veselja s mojim i bratovim društvom, tu smo parkirali svoj prvi motor, tu smo mog brata prije godinu dana ispratili s tamburašima kada se ženio. Pa u ovom dvorištu smo prije 11 mjeseci slavili rođenje bratove kćerkice Doris te pili Chivas koji je čuvao za tu prigodu. Suze mi se slijevaju niz lice. Ne, ne mogu to učiniti.

Pa kako ću zapaliti svoju rodnu kuću. Svašta sam prošao u ovome ratu ali nije još moja duša prazna. Kada bi zapalio rodnu kuću zapalio bi i dio sebe, sve uspomene i lijepe trenutke. Što bi onda ostalo od mene? Nisam ju ja gradio neću ju ja niti zapaliti. Iz dubokih misli i moralnih dilema trgne me zvuk granate koja je pala nekoliko kuća dalje od mene. Vratio sam se u realnost. Polako izlazim iz svoga dvorišta i zatvaram kapiju. Unutra je ostao dio mene.

Bio je to posljednji posjet mome domu kakvog sam poznavao. Prošlo je puno godina dok se nisam vratio kući. Nakon mirne reintegracije kada sam se prvi put vratio u Vukovar ponovno sam došao u svoju Novoselsku ulicu. Ovaj put tamo me nije dočekala moja kuća, četnici su ju nakon pada grada minirali i digli u zrak. Od kuće je ostao samo temelj. Oni nisu imali dilemu trebaju li uništiti kuću ili ne. Oni su samo pljačkali i palili. Za uspomene ih nije bilo briga.”