U „Monografija 1. gardijske brigade Hrvatske vojske „Tigrovi““, ispisanoj na više od 600 stranica, doznajemo sve o nastanku, zapovjedništvu i ustrojstvu 1. brigade ZNG-a, njenom obučavanju, obilježjima i ratnom djelovanju, te o njezinim pripadnicama tada i danas. U nastavku donosimo pregledni dio o Brigadi i njezinom ratnom putu.
Nakon što je uoči sve većeg zaoštrenja hrvatsko-srpskih političkih odnosa te prijeteće opasnosti od rata, Sabor Republike Hrvatske je donio 18. travnja 1991. godine odluku o uvođenju Zbora narodne garde (ZNG) kao redarstvene službe Ministarstva unutarnjih poslova (MUP-a), na zagrebačkom području formira se 1. brigada „Tigrovi“.
Okosnicu „Tigrova“ činio je dio pripadnika Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje te zapovjedništvo Brigade, četiri pješačke bojne nastale na području Zagreba i bojne u Vinici kod Varaždina i Kumrovca.
1. gardijska brigada ZNG-a svečano je postrojena i predstavljena javnosti s ostalim postrojbama HV-a 28. svibnja 1991. godine na nogometnom stadionu u Kranjčevićevoj ulici.
Tijekom rata „Tigrovi“ su djelovali na svom domicilnom području, odnosno u obrani grada Zagreba i njegove okolice od 5. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije (JNA) koja je bila nadležna za to područje, a njoj je služilo 45.559 ljudi (JNA je prema ratnom ustroju imala sveukupno 217.900 ljudi). „Tigrovi“ su uspješno obranili spomenuto područje tijekom lipnja, srpnja i kolovoza 1991. godine, dok je preostali dio snaga 5. vojne oblasti JNA premješten iz Zagreba nakon potpisivanja sporazuma o premještanju 22. studenog iste godine. Nakon toga, pripadnici 1. gardijske brigade ZNG-a preuzimaju zadaću obrane na drugim bojištima.
Od svog ustrojavanja pa do kraja rata, Brigada je pretrpjela velika stradavanja i ozljeđivanja svojih pripadnika.
„[Brigada je] do kraja Domovinskog rata 30. lipnja 1996. imala 365 poginulih pripadnika. Među njima su bili četiri žene. Osam pripadnika Brigade još se uvijek vode kao nestali. U izravnim je oružanim akcijama i operacijama ranjeno i ozlijeđeno više od 2000 njezinih pripadnika, 27 ih ima status stopostotnog invalida, a 202 su zarobljena“, istaknuto je u Monografiji.
Drugim riječima, svaki četvrti pripadnik Brigade je na neki način stradao u ratu, a vezano uz 202 pripadnika koji su bili zarobljeni, njih 191 je završilo u koncentracijskim logorima i zatvorima (Stara Gradiška, Glina Šamarica i Knin u Hrvatskoj; Manjača, Banja Luka i Sarajevo u BiH; Sremska Mitrovica, Begejci, Stajićevo, Aleksinac, Beograd i Niš u Srbiji).
Zapovjedništvo i ustrojstvo
Prvi zapovjednik 1. gardijske brigade bio je Josip Lucić, dotadašnji zapovjednik Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH, njegovim zamjenikom je imenovan Marijan Mareković, današnji savjetnik predsjednika Zorana Milanovića za ratne veterane, a Zdravko Andabak je bio na poziciji pomoćnika za koordinaciju s teritorijem. Sjedište Zapovjedništva bilo je u vojarni na zagrebačkom Tuškancu.
Krajem 1991. godine dolazi do promjene vodstvu jer Josip Lucić odlazi na dužnost zamjenika načelnika Glavnog stožera HV-a za Kopnenu vojsku, stoga novi zapovjednik „Tigrova“ postaje Marijan Mareković sa zamjenikom Jozom Milićevićem, dotadašnjim zapovjednikom 2. bojne.
Novo ustrojavanje 1. gardijske brigade događa se u travnju 1994. godine, kada zapovjednikom postaje brigadir Jozo Milićević, a nadležnost načelnika Stožera preuzima brigadir Eugen Butjer kojeg u rujnu iste godine zamjenjuje pukovnik Josip Stojković.
Ustrojstvo Brigade činilo je šest pješačkih bojni – 1. bojna Tuškanac (poslije ustrojena pod nazivom Zaštitna bojna ZNG-a pa ju zamjenjuje 1. bojna Vrapče, 2. bojna Rakitje, 3. bojna Pionirski grad, 4. bojna Kumrovec/Petruševec, 5. bojna Vinica, 6. bojna Tomislavac; oklopna bojna, topništvo, protuoklopni topničko-raketni divizijun, obavještajno-izvidničko djelovanje, izvidnički vod/satnija, inženjerijski vod/satnija, protuzračna obrana (PZO), vod/satnija veze, izvidnički vod ABKO, vod za elektroničko djelovanje (ED) te vojna policija.
Ratni put
„Tigrovi“ su sudjelovali na gotovo svim većim bojištima u Hrvatskoj te i u operacijama u susjednoj Bosni i Hercegovini. Također, bili su angažirani i u provedbama sljedećih operacija: „Bljesak“, „Skok 2“, “Ljeto ‘95“, „Oluja“ i „Una“.
Istočnoslavonsko bojište
Dijelovi 1. gardijske brigade sudjelovali su u obrani šireg vukovarskog područja od 1991. godine.
„Tako su još sredinom lipnja 1991. uspostavljene baze na Principovcu, Opatovcu i u Čakovcima. Prvi će na iločko područje stići pripadnici 1. i 2. bojne, zatim u Čakovce pripadnici 2. i 3. bojne. Počevši od 15. lipnja pa sve do 19. studenog 1991., pripadnici 1. br ZNG-a neprekidno borave na širem vukovarskom području u Iloku, Vukovaru, Borovu Naselju, Ilači, Bapskoj, Šarengradu, Sotinu, Opatovcu, Čakovcima, Mohovu, Đeletovcima, Jarmini, Dalju, Erdutu, Aljmašu, Tenji, Nuštru i Marincima. […] Uspostavljanjem baze na Opatovcu ustrojena je odmah 4. bojna 3. br ZNG-a (Kune) čije je borbeno djelovanje isključivo vezano za vukovarsko područje,“ navodi se u Monografiji.
Suprotno od toga, neprijateljske su snage bile smještene u vojarnama u Vukovaru, Osijeku i Vinkovcima, koje su bile dodatno ojačane dijelovima Novosadskog korpusa JNA, smještenim uz samu državnu granicu, te paravojnim formacijama koje su bile sačinjene od pobunjenog domicilnog srpskog stanovništva (u Borovu Selu, Boboti, Negoslavcima, Bršadinu).
Ličko bojište
Širim prostorom Like živjelo je pretežito srpsko stanovništvo, a oni koji su sudjelovali u pobuni protiv vladavine RH bili su raspoređeni u vojarnama u Gospiću, Svetom Roku, Perušiću, Otočcu te na uzletištu u Udbini.
„Dana 16. lipnja 1991. godine dio je pripadnika 2. i 3. bojne sa zapovjednikom Ivanom Rašićem upućen na Ljubovo, na izvršenje zadaća koje su ondje započele još u travnju iste godine poslije akcije na Plitvicama. To je ponajprije obuhvaćalo držanje položaja, osiguranje strateški važnih komunikacija i sprečavanje neprijateljske vojske da zaposjedne taj dio Like te održavanje nadzora nad širim područjem Plitvica“, piše u Monografiji.
Pripadnici 1. brigade ZNG-a ostaju na tom području sve dok ih nije zamijenila 2. brigada ZNG-a.
„Borbena skupina sastavljena od pripadnika 2. bojne 1. brigade ZNG-a upućena je u popodnevnim satima 21. listopada na područje Otočca. Dolaskom na navedeno područje smještena je u prostore osnovne škole u mjestu Švici kraj Otočca. Skupinu je činio trideset i jedan gardist predvođen zapovjednikom Slavkom Rukavinom,“ dodaje se u nastavku.
Pripadnici 1. brigade bili su podređeni zapovjedništvima 133. i 111. brigade HV-a s kojima su djelovali koordinirano.
„Krajem studenog 1991. godine pripadnici borbene skupine odlaze prema Brinju i Letincu gdje zajedno sa 111. br Hrvatske vojske pripremaju akciju oslobađanja Dabra. Budući da do kraja godine nije došlo do planirane akcije, svi su gardisti upućeni prema Čanku kod Ljubova gdje zapovijedanje borbenom skupinom preuzima Milan Mrla“, objašnjeno je u knjizi.
Banovinsko-pokupsko bojište
Na području Banovine i jugozapadnog dijela šireg područja grada Zagreba, s neprijateljske strane djelovala je operativna grupa (OG), sastavljena od paravojnih postrojbi, 622. motorizirane brigade JNA, 1. oklopnog bataljuna 51. mehanizirane brigade iz Pančeva, 257. motorizirane brigade, 6. artiljerijskog puka, 6. mješovitog protuoklopnog artiljerijskog puka, 544. brigade JNA iz Šapca (naknadno zamijenjena 592. motoriziranom brigadom iz Kumova), 17. partizanskom brigadom JNA, 389. raketnom artiljerijskom brigadom iz Banja Luke, te potpomognute potporom zrakoplovnih snaga 5. korpusa RV-a i PVO-a, a i Topničko-raketnom skupinom 5. vojne oblasti.
Protiv te velike koncentracijske neprijateljskih snaga na teritorijalno značajnom području borili su se i pripadnici „Tigrova“.
„Na Banovinsko-pokupskom bojištu pripadnici 1. br ZNG-a prvi su put upućeni u srpnju 1991. Zbog potrebe za djelovanjem i na drugim bojištima, na ovo su uglavnom upućivani dijelovi pojedinih bojni […]. Tako je primjerice, polovica ljudstva 2., 3. i 4. bojne 1. brigade Zbora narodne garde tijekom srpnja i kolovoza 1991. bila na Istočnoslavonskom bojištu, a ostatak ljudstva na Banovini gdje su sudjelovali u borbama na području Petrinje, Hrvatske Kostajnice i Pokupskog“, navodi se u Monografiji.
Zapadnoslavonsko bojište
Na području zapadne Slavonije i Posavine rat se vodio na Novogradiškom i Novljanskom bojištu. Na Novogradiškom je području djelovala 1. satnija djelatnog i pričuvnog sastava MUP-a te 3. bojna pričuvnog sastava ZNG-a 108. slavonskobrodske brigade kojima se nakon eskalacije pobune u Okučanima (16. kolovoza 1991.) pridružuju „dijelovi 2., 3., i 4. bojne, brigadne izvidničke satnije te posada PZO-a, S-2M 1. br ZNG-a (oko 200 pripadnika)“. Uz njih, za obranu tog područje bile su zadužene i tada novoustrojene postrojbe iz Požege i Nove Gradiške.
„Tigrovi“ se upućuju na Novljansko područje u listopadu 1991. gdje se već nalazi „svih šest pješačkih bojni, Oklopno-mehanizirana bojna (OMB) te Vod minobacača 82 mm iz 2. bojne Rakitje s četiri oružja. Nakon toga formira se MBB 2. bojne s četiri oruđa 120 mm i četiri oruđa 82 mm kao i pristožerne rodovske postrojbe“.
Na Zapadnoslavonskom bojištu određena je značajna operacija „Orkan ‘91“ koja se odvijala u dvije etape – od 29. listopada do 7. prosinca (uspješno oslobođeni Bair, motel Trokut, Lovska, Popovac, Brezovac, Livađani, Gornja i Donja Krička) te od 7. prosinca do 3. siječnja 1991. (oslobođeni Korito, Jagma, Gornja i Donja Subocka).
Južno bojište
„Tigrovi“ dolaze na Južno bojište početkom travnja 1992., gdje su već borbeno djelovali pripadnici 4. br ZNG-a , 115., 116., 156. i 163. br HV-a, Mješoviti odred mornaričkog pješaštva te Specijalna policija, pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka.
„Za izvršenje zadataka formirana je Taktička grupa 1 (TG-1) u čiji su sastav ušle 3. i 6. bojna s ojačanjima. […] Za zapovjednika TG-1 imenovan je bojnik Živko Zrilić, a za njegova zamjenika Ivica Komljen“, piše u knjizi.
U sklopu ratnog djelovanja na Južnom bojištu uspješno su provedene sve vojne akcije – bitka za Bezimeni vis (pobjeda), deblokada Dubrovnika, borba za Slano i Lisnik, operacija „Tigar“, akcija „Oslobođena zemlja“ te operacija „Konavle“.
Karlovačko-ogulinsko bojište
„Tijekom 1993. godine bojište su pokrivale postrojbe Zbornog područja (ZP) Karlovac i Operativne grupe 1 (OG-1). Činile su ih ponajprije 1. gardijska motorizirana brigada (gmtbr), 7. gmtbr, 8. lakojurišna brigada (oko pedeset pripadnika), 14. domobranska pukovnija Slunj, 143. domobranska pukovnija, Samostalna domobranska pukovnija Ogulin, desetina iz 33. inženjerijske brigade te desetina S-2 iz 202. topničko-raketne brigade. Logističku potporu bojištu ZP-a Karlovac i OG-1 davala je 304. logistička baza i Zapovjedno mjesto (ZM) Ogulin“, navodi se na početku poglavlja.
Velebitsko-zadarsko bojište
Satnije iz sastava 1. brigade dolaze na šire područje Zadra i Maslenice tek u 1993. godine, radi dodatnog jačanja postojećih hrvatskih snaga koje su dotad oslobodile dio sjeverne Dalmacije u operaciji „Maslenica“.
Mostarsko bojište
„Tigrovi“ su sudjelovali i u obrani teritorija na području susjedne Bosne i Hercegovine.
„[…] borbena skupina sastavljena od 90 dragovoljaca 1.gmtbr upućena je 1. kolovoza 1993. na Mostarsko bojište gdje su trajali sukobi između Armije BiH odnosno muslimanskih oružanih snaga i postrojbi Hrvatskog vijeća obrane“, iznosi se u Monografiji.
Uspješno su provedene akcije na Buni i Humu.
Autor: Žana Jukić
Foto: Monografija 1. gardijske brigade Hrvatske vojske „Tigrovi“
Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.
Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.
Objava Monografija 1. gardijske brigade Hrvatske vojske „Tigrovi“ pojavila se prvi puta na Portal Priznajem.
