Na službenoj stranici Interpola stoje 104 crvene tjeralice, za isto toliko osoba koje su optužene ili već osuđene u odsustvu za ratne zločine počinjene na teritoriju Bosne i Hercegovine, piše Avaz.
Od njih, najmanje deset se “skriva” u Srbiji gdje normalno žive i rade, bez ikakvog straha da će odgovarati za teška zlodjela koja im se stavljaju na teret, znajući da ih u Srbiji službeno nitko ni ne traži. Za sve njih vrijedi da su navodno “nedostupni organima gonjenja”, koji ih očito ne traže tamo gdje ih svi mogu vidjeti: po kafićima, privatnim proslavama, pa čak i u pojedinim televizijskim emisijama.
Za Arkanovim kumom Ljubanom Ećimom Sud BiH je raspisao crvenu Interpolovu potjernicu “zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo zločin protiv čovječnosti”.
I dok je navodno “nedostupan” organima gonjenja, Ećim danas stanuje u Beogradu, gdje često i zapjeva s kumom na privatnim slavljima, što je zabilježeno i videosnimkom.
Ećimu se stavlja na teret da je 1992. godine sudjelovao u “čišćenju” nesrpskog stanovništva s područja Kotor Varoši, gdje se ni nakon 30 godina ne zna sudbina 280 Bošnjaka i Hrvata koji su “nestali” u ovom periodu. Među njima je i porodica Safije Husić.
– Sina, muža, komšije, familiju – sve sam izgubila. Nikoga nema, ostala sam sama. Želim da nam daju naše kosti da ih pokopamo i da znamo gdje su. To mi je želja najveća – kazala je Husić.
Mirko Todorović Banana
Sud Bosne i Hercegovine osudio je Mirka Todorovića Bananu na 13 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bratuncu.
Prema presudi, Todorović je zajedno s još petoricom 20. svibnja 1992. godine sudjelovao u hapšenju 14 civila bošnjačke nacionalnosti koje su prvo opljačkali, a potom “odveli do padine prema obližnjem potoku gdje su ih poredali leđima okrenutim prema potoku, a zatim na iste pucali, uslijed čega su njihova tijela padala u potok i tom prilikom uslijed pogodaka iz vatrenog oružja smrtno su stradali Hamid Alić, Halima Alić, Munib Sulejmanović, Fadil Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Hamedina Ramić”.
Mirko Todorović Banana je pobjegao iz BiH prije izricanja presude, od kada se, prema pisanju bosanskih medija, nalazi u Srbiji.
Momir Savić
Zbog zločina počinjenih 1992. u Višegradu, Momir Savić osuđen je 2009. godine na 18 godina zatvora. Tijekom suđenja je i dalje živio u Višegradu, odakle je nestao na dan kada mu se izricala presuda. Prema riječima njegovog odvjetnika, tog jutra Savić je krenuo u Sarajevo na izricanje presude, na koje nikada nije stigao “zbog kvara na autu”.
Sud BiH za njim je raspisao tjeralicu, ali od tada mu se gubi svaki trag i to, prema pisanju bosanskih medija, upravo u Srbiji. Savić je osuđen što je od travnja do rujna 1992. godine, prvo kao pripadnik “neutvrđene paravojne formacije”, a potom kao komandant Treće čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), sudjelovao u hapšenjima, protjerivanjima, maltretiranjima i ubojstvima civila s područja Višegrada i Rudog”.
Također, tereti se i za “izdvajanje grupe bošnjačkih civila iz naselja Dušće koji su 13. lipnja 1992. godine u jednoj štali ustrijeljeni i spaljeni. Na izricanju presude Saviću prisustvovalo je nekoliko članica Udruženja “Žena žrtva rata” iz Višegrada, među njima i Hajrija Kos, jedna od svjedokinja Tužiteljstva tijekom suđenja Saviću, kojoj je pozlilo u sudnici. Kos je, kako je svjedočila, u Višegradu izgubila oca, a za sudbinu majke, sestre i njene djece ni danas ne zna.
Milisav Gavrić
Ratni zamjenik komandanta Policijske stanice Srebrenica Milisav Gavrić još je jedan od optuženika s interpolovom tjeralicom, koji je u Srbiji “nedostupan organima gonjenja”. Dok mu se na teret stavlja da je sudjelovao u “nestancima” bošnjačkih civila iz Potočara i Srebrenice, od kojih je jedan pronađen kasnije u masovnoj grobnici nadomak Srebrenice, Gavrić je gostovao u emisiji “Parovi”.
– Poslije rata u Bosni, gdje sam radio kao policajac, imao sam mnoge traume. Kad sam počeo gledati “Parove”, počeo sam se unositi u sve likove ovog serijala, što me je potpuno opustilo, i to do te mjere da mi lijekovi više nisu potrebni. Sada uopće ne pijem lijekove, liječe me “Parovi” – kazao je tada Milisav Gavrić.
U Srebrenici je počinjen genocid nad bošnjačkim stanovništvom. U Memorijalnom centru Potočari, pokopani su ostaci 8.372 žrtava, uz napomenu da “ovaj broj nije konačan”.
Polemiš i “Maljić”
Usprkos potjernici ni Milorad Mišo Pelemiš, komandant zloglasnog Desetog diverzantskog odreda čiji će pripadnici 16. srpnja 1995. strijeljali najmanje 1.200 srebreničkih Bošnjaka, se nije skrivao u Srbiji, već je uživao u slobodi i medijskoj pažnji. Preminuo je u travnju ove godine.
Deseti diverzantski odred formiran je u listopadu 1994., a prema presudama, vojnici koji su ga činili bili su pažljivo odabrani. Stavljen je na raspolaganje Ratku Mladiću, s kojim su vojnici potpisali ugovor o profesionalnom angažmanu, za koji su bili plaćeni. U napad na Srebrenicu u sklopu operacije “Krivaja 95” pripadnici odreda 11. srpnja 1995. u jutarnjim satima ulaze u grad i zatiču civile koji nisu pružali otpor. Prema svjedočenju Dražena Erdemovića, jednog od optuženih pred Haškim tribunalom, komandant Pelemiš je tada “naredio vojniku Zoranu zvanom Maljić da ubije 30-godišnjeg civila, što je ovaj i učinio”.
– Znam samo da je komandant izdao naređenje da ga ovaj naš zakolje, ubije – rekao je Erdemović. Vojnik Zoran Obrenović, koji je nadimak “Maljić” stekao jer je žrtve ubijao udarcem maljem u glavu, također se nalazi na međunarodnoj tjeralici.
I u Srbiji, piše Avaz.
Objava “Skrivaju” se u Srbiji zbog ratnih zločina: Vode normalan život i nitko ih ne traži pojavila se prvi puta na Portal Priznajem.
